Tone Škrjanec : Duh kornjače je malen i vrlo star

Dugi opis

Tone Škrjanec zasigurno je jedan od najzanimljivijih pjesnika u Sloveniji i to kako s književno-sociološkog aspekta – unatoč tome što pripada generaciji sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a njegove su prve zbirke poezije objavljene devedesetih godina – tako i s poetološkog aspekta. Slično kao i njegovi generacijski kolege Iztok Osojnik i Jure Detela, i na Škrjanca je u prvom redu utjecala američka beatnička poezija, te posredstvom nje i poezija Dalekog Istoka, čije tragove nalazimo na formalnoj razini i na sadržajnoj ravni – upravo iz tog iskustva, naime, možemo izvesti Škrjančevu, i dan-danas znamenitu usredotočenost na sitne stvari i događaje. Utjecaj se Istoka u Škrjanca očituje na temeljitoj razini, i to na razini etičko-poetološke orijentacije. Za razliku od većine slovenskih (i europskih pjesnika) dvadesetog stoljeća, koji u svojim tekstovima nastoje prisvojiti svijet ili ga čak deformirati u skladu s diktatom tzv. diktatorske fantazije, Škrjanec prije svega opisuje svijet. Ili, drugim riječima rečeno: njegov pjesnički credo nije „imati“, već „dopustiti biti“. U skladu s tim credom valja nam razumjeti i Škrjančev temeljni pjesnički postupak – montažu. Montažnoj tehnici Škrjanec se ne obraća sa ciljem da manipulira svijetom i čitateljem, već sa ciljem da sitne trenutke i pojave pokaže u njihovoj jedinstvenosti, te time i različitosti od drugih, u pjesmi supostavljenih trenutaka i pojava. Škrjančeva je poezije, dakle, poezija pozornog promatrača, iako ujedno i promatrača koji zna i umije iz promatranog apstrahirati za sebe, za svoje pjesništvo i čitatelja obvezujuće spoznaje. Stoga nerijetko u Škrjančevoj poeziji nalazimo deklarativne stihove, kao što je to, primjerice, stih iz pjesme „Rupa u nebu“: „valja zapisivati jer ono što dolazi danas / vrijedi za sutra.“ Etičnost, osjećaj za detalj i atmosferu pjesme, te profinjeno korištenje montažne tehnike odlika su Škrjančeve poezije.