Niko Grafenauer : Izbrisi

Dugi opis

Egzistencijalističko ishodište, koje određuje doživljajnu zapreminu njegove poezije u pjesničkoj zbirci »Izbrisi« ponajbolje označava nekoliko Grafenauerovih misli u kojima govori o neizbježnoj samoći i usredotočenosti u kojoj jedinoj može iskušati sebe kao sačinjenog od najrazličitijih doživljaja, spoznaja, dojmova, trauma, itd. U isti su mu mah potrebni i riječi i jezik kojima se ta građa iskustava mora posložiti u organsku cjelinu kako bi se pjesnički glas oglasio. Sve to nije moguće ako autor ne govori s ruba samoga sebe u kojem se živost pjesničkog izvješća ukorjenjuje u sjeni koju život baca na zaslon beskonačnosti. Druga je krajnost, koja se raskriva u pojmu „bezpočetnosti“, u najtješnjoj vezi s onime što sadrži riječ „Einstweh“ ili „nostalgija za minulim vremenom“. Očito je, naime, da se u Grafenauera egzistencija unatoč našem „zaboravljanju“ početka i kraja, dakle, unatoč diktaturi trenutka, u zbilji ne može izbjeći ni jedno ni drugo, što znači da usprkos svemu ne može nadići vlastitu individualnost i uopćiti se u kakvu malu čovjekovu „vječnost“. Zato ta stvarnost kao „nostalgija za minulim vremenom“ evocira zbiljsku „bezpočetnost“, pripadajuću „počelu“ bez čovjeka – koji je za nju samo izmislio riječ – a time se, dakako, razotkriva i sva zaslijepljenost prividnom univerzalnošću života. Bog, vječnost, beskraj s jedne strane i individualitet s druge strane tako se „bezpočetnošću“ susreću u vremenu.